21.09.2020 07:57

TEORIJA vs. PRAKSA: Važno je provoditi vrijeme s djecom

Teorija vs. praksa je serija blogova posvećenih roditeljima i djeci s teškoćama u razvoju. Svaku temu obrađujemo sa teorijske stručne strane, te praktične roditeljske.

Autorica teorijskog djela je psihologinja i neurofeedback trenerica Josipa Bosak, a praktičnog majka djevojčice s teškoćama u razvoju i autorica knjige "Njezino veličanstvo Elena" Marina Mađerić.

TEORIJA

„Dopustite djetetu više slobode: neka trči, neka skače, neka bude slobodno, neka se igra i zabavlja, neka nikad ne miruje“ (Rousseau, 2005:223). Slobodno vrijeme djeteta je ono koje mu preostaje nakon što ispuni svoje obveze. Kako dijete provodi slobodno vrijeme važno je za njegov emocionalni i kognitivni razvoj. Također je važno i koliko su roditelji uključeni u slobodno vrijeme svog djeteta, koliko vremena provode s njim i koliko su angažirani.
Provođenje vremena s djetetom ne uključuje samo planirane aktivnosti, izlete ili izlaske. Svaki trenutak koji roditelj provede s djetetom pridajući mu svoju punu pažnju i toplinu, pozitivno utječe na njihov odnos, a u konačnici i na djetetov emocionalni razvoj. Roditelji dijete mogu uključiti u gotovo sve aktivnosti koje se provode u kući. Od pripremanja ručka, čišćenja, brige oko vrta, uređivanja zajedničkog prostora. Ta uključenost ovisi o dobi djeteta, no i od najmanje dobi dijete može biti uz roditelja dok obavlja određene kućanske poslove i pri tome djetetu objašnjavati i govoriti sve što radi. Time se potiče pažnja kod djece, razvija se govor, obogaćuje rječnik, dijete se uči obvezama i strukturi, a povrh svega, razvija se prisan i topao odnos. Dijete dobiva osjećaj sigurnosti i zna da roditelji imaju povjerenja u njega, što gradi samopouzdanje i pozitivnu sliku o sebi.

Način na koji roditelji provode vrijeme s djecom je ključan. U tim trenutcima, važno je da nema distraktora kao što su mobiteli, televizija ili računalo. Važno je da dijete zna da ste posvećeni upravo njemu i njegovim potrebama. To može biti kroz igru na način da je roditelj na podu s djetetom i uključuje se u njegovu igru, može biti kroz čitanje priča u kojem su oboje aktivni sudionici, zajedničke šetnje, igre na otvorenom ili pak društvene igre. Jedan od osnovnih i, mogli bismo reći najjednostavnijih načina provođenja vremena s djecom je zajednički objed.
Ako se roditelj aktivno igra s djetetom, onda treba posvetiti svoju punu pažnju toj aktivnosti. Važno je pustiti da igra vodi tijek, biti fleksibilan i prepustiti da dijete vodi igru. Kod igre je važno napomenuti da nije nužno da se roditelj uključuje u svaku djetetovu igru, a osobito da je on taj koji uvijek treba pronaći s čime će se dijete igrati ako mu je dosadno. Dosada kod djece ima velike dobrobiti, potiče ih da inteligentno riješe problem, a omogućuje im i da se nauče nositi s frustracijom i riješiti ju na primjeren način.

Što znanost kaže?

Mnoga istraživanja proučavala su utjecaj zajedničkog provođenja vremena djece i roditelja. U takvim aktivnostima izgrađuje se zajedništvo kao temeljna ljudska vrijednost iz koje se odrasta u zdrave i cjelovite ličnosti. Više od materijalnih stvari, djeci treba vrijeme roditelja, odnosno potpuna i nepodijeljena pažnja posvećena samo njima.
Zajedničko vrijeme provedeno s djecom podrazumijeva vrijeme za zajedničke objede, kućanske poslove, vrijeme provedeno kroz zajedničku igru i hobije, kao i vrijeme za izlaske i šetnje. Ukoliko obitelji zajedno objeduju bez upaljenog televizora ili računala, imaju priliku za međusobni razgovor i razmjenu dnevnih aktivnosti i događaja što je temelj za stvaranje prisnosti i toplog odnosa među članovima. Neka istraživanja potvrđuju da upravo zajednički obroci osnažuju obiteljske odnose te doprinose cjelovitom i pozitivnom razvoju djeteta (Nenadić, 2014.)

Istraživanje provedeno s adolescentima (Eisenberg i sur. 2004.) pokazuje da učestalost obiteljskih objeda smanjuje vjerojatnost zlouporabe alkohola, nikotina i marihuane u adolescenata, nižih školskih postignuća, depresivnih simptoma te suicidalnih pokušaja. Rezultati ovog istraživanja ukazuju da učestalost zajedničkih obiteljskih objeda pozitivno utječe na osnaživanje zdravlja i dobrobiti djece.
Hoffert i Sandberg (2001) su u svojem istraživanju proučavali kako djeca mlađa od 13 godina provode svoje vrijeme, te kako to utječe na njihova postignuća i ponašanja. Oni su pokazali važan utjecaj zajedničkog druženja roditelja i djece i to na način da su sudionici koji su provodili više zajedničkog vremena imali manju stopu problema u ponašanju.
Tijekom 2004. provedeno je istraživanje u Austriji, Hrvatskoj i Poljskoj koje je za cilj imalo utvrditi neke specifične dimenzije obitelji i provedenog zajedničkog vremena s djecom. Pokazano je kako u navedenim državama djeca više vremena provode s majkom nego s ocem i kako majke na selu provode više vremena s djecom nego majke u gradu. Također je pokazano kako očevi provode manje vremena s djecom, bez obzira na mjesto stanovanja ili njihovu izobrazbu. Drugo istraživanje (Craig, 2006) pokazalo je kako majke koje su zaposlene na puno radno vrijeme provode više vremena s djecom u odnosu na očeve zaposlene na puno radno vrijeme.

Znanstvenike je zanimalo i kako očevi provode vrijeme s djecom, što ih motivira na to, ali i kako to utječe na školska postignuća djeteta. Pokazali su da zajedničke aktivnosti djece i očeva ima pozitivan utjecaj na njihova postignuća u školi (Cooksey i Fondell, 1996). Novije istraživanje (Keow i Palmer, 2013) uspoređivalo je uključenost očeva i majki u igru i učenje s djecom. Zaključak ovog istraživanja je da su očevi djeci manje dostupni tijekom tjedna, a više tijekom vikenda, te da veća uključenost roditelja u djetetove aktivnosti pozitivno utječe na školski uspjeh i sliku o sebi. No, iako je uključenost očeva uglavnom manja nego ona majki, istraživanje Roeters i suradnika (2009) pokazalo je da su očevi više uključeni u rekreacijske aktivnosti od majki, što ukazuje na svojevrsnu raspodjelu dužnosti među roditeljima.
Ono što se iz istraživanja da zaključiti je da pozitivni obiteljski odnosi stvaraju i poticajno okruženje unutar obitelji što izuzetno važno za cjelovit razvoj i odgoj djeteta. Naglasak je i na obiteljskoj interakciji koja pomaže izgradnji osjećaja pripadnosti i sigurnosti. Važan uvjet za dobro obiteljsko funkcioniranje je i fleksibilnost i demokratičnost. Olson i Gorall (2003) ukazali su na važnost obiteljske fleksibilnosti, a definiraju je kao količinu promjena u vodstvu, u odnosima uloga i pravilima odnosa. U takvom okruženju postoji jednakost u vodstvu, ali i raspodjela odgovornosti i obveza, a važan je i demokratski pristup u donošenju odluka. Pri tome je važno razvijati tople obiteljske odnose, ispunjene ljubavlju i graditi emocionalnu povezanost i osjećaj bliskosti među članovima obitelji.

Što želimo reći..

Potrebno je svakodnevno izdvojiti vrijeme za zajedničko druženje i igru jer je ono temelj za održavanje obiteljske kohezije, tj. kvalitetne komunikacije, dobrih odnosa i toplog ozračja u obitelji. Osobna uključenost roditelja je osnovno obilježje pozitivne obiteljske klime, a ima glavnu funkciju u zadovoljavanju vitalnih potreba djece. Osim usmjerenosti na njegu i odgoj djeteta, uključeni roditelji svakodnevno izdvajaju svoje vrijeme za zajedničke aktivnosti s djecom, posebice za igru. Jasno je kako naporan dnevni ritam ne ostavlja dovoljno vremena roditeljima za kvalitetno provođenje vremena s djecom, ali nikako ne bi trebao biti izgovor da se ne pokuša. Važnija je kvaliteta zajednički provedenog vremena od kvantitete.

PRAKSA

Kad su kod djeteta prisutne teškoće u razvoju, većina roditelja smatra da je potrebno pronaći čim veći broj različitih terapija u koje bi dijete bilo uključeno. Terapeuti, ljudi iz struke bolje od “običnih roditelja” znaju kako iz djeteta izvući maksimalno i kako mu pomoći u napretku. Međutim, ono u čemu su roditelji ipak u prednosti u odnosu na struku je poznavanje vlastitog djeteta. Njegovog karaktera, svake velike i male teškoće, načina na koji reagira u svakoj mogućoj situaciji, svih onih detalja koji razlikuju njegovo dijete od druge djece koja imaju sličnu ili identičnu dijagnozu. Za takvo poznavanje djeteta važno je s njim provoditi vrijeme.
U našoj situaciji, koja uključuje teškoće u komunikaciji, smanjenu pažnju, povećanu potrebu za motoričkim aktivnostima i prilično lošu regulaciju emocija, provođenje kvalitetnog zajedničkog vremena otpočetka je bilo prilično izazovno. Većini djece uredne razvojne linije uglavnom je dosadno kad su sami te traže interakciju s okolinom. Eleni nikad nije bilo dosadno. Nikad nije tražila interakciju, zapravo, od iste je bježala. Pustiti dijete s komunikacijskim teškoćama da vrijeme provodi u svom svijetu najgora je stvar koju roditelj može napraviti i ja sam čvrsto odlučila da neću popustiti već da ću dati sve od sebe da je iz tog svijeta izvlačim.

Dakle, ovako je počelo. Imamo jako zanimljive igračke. Ipak nemamo, ne zanimaju je. Imamo druge jako zanimljive igračke. OK, njih je prihvatila. Sad ćemo se igrati zajedno. Ne, ipak nećemo, Elena ne želi partnera u igri. Ako inzistiram, krene plač. Tako je, treba uzeti u obzir da je emocionalna regulacija loša i da u par minuta “iz ničega” može nastati prava drama. Riješimo nekako dramu, pokušavamo ispočetka. Donekle me prihvaća kao partnera u igri (makar moram biti jako nenametljiva, gotovo nevidljiva). Ah da, problem pažnje. Nakon nekoliko minuta vidi oblake kroz prozor i igra je gotova. Prokomentiram oblake pa je pokušam vratiti na igračke. Opet malo drame. Smiri se, igra se nastavi. Ne može više sjediti, mora skakati, pršti od energije. Možemo zaključiti da je provođenje kvalitetnog zajedničkog vremena u igri nama godinama bilo, pa eto, čas posla.
Onda sam shvatila da ništa neću postići nametanjem igrački ili igara za koje ja mislim da su zanimljive. Elena je dijete koje treba jako puno motoričke aktivnosti pa smo vrijeme provodile vani. U šetnjama, na dječjim igralištima. Odustala sam na neko vrijeme od igara prema pravilima ili simboličke igre i doslovno pratila njezine interese. Još uvijek puno vremena provodimo vani, dok je na vrtuljku ili na ljuljački lakše komunicira. Zajedno se ljuljamo i igramo igru pogađanja ili “Istina ili laž”, štogod joj je dovoljno zanimljivo da želi sudjelovati. Dok je bilo kakva motorička aktivnost uključena, pažnja i regulacija emocija su bolje.
Za poboljšanje jezičnog razumijevanja i proširivanje vokabulara, nama se boljim pokazalo komentiranje nego pokušaji razgovora. Elena voli biti u kuhinji i pomagati oko ručka pa to vrijeme koristim za komentiranje namirnica koje imamo na raspolaganju i radnji koje trenutno obavljamo. Što je što, što se za što koristi, što se čime radi. Pospremanje joj nije omiljena aktivnost u kojoj želi sudjelovati pa joj je i pažnja lošija dok pričam o prašini, krpama i slaganju odjeće. To mogu razumjeti. Komentiram što vidimo dok smo u šetnji ili u dućanu. Iako se često čini da me ne sluša, ipak sluša i pamti. Riječi i izraze često treba ponavljati nebrojeno puta, ali na kraju usvoji.
Elena vrlo brzo gubi interes, pa zapravo za sve. Bavimo se nečim dok joj ne dosadi. Dok su joj zanimljive slikovnice i knjige, čitamo. Dok joj je zanimljivo pisanje, pišemo. Dok joj je zanimljiv plastelin, igramo se plastelinom. Ne forsiram aktivnosti jer jednostavno nema smisla, na kraju nam to donese samo frustracije, jednoj i drugoj.
Važno nam je i vrijeme u kojem zajedno ne radimo ništa. Ležimo, mazimo se, slušamo glazbu. Želim da osjeti sigurnost i da zna da ne mora u svakom trenutku nešto učiti, nešto pokazati, nešto razumjeti.

Roditelj koji provodi kvalitetno vrijeme sa svojim djetetom često intuitivno zna što dijete može, a što ne može, kako će reagirati na određene podražaje i što može napraviti da djetetu bude lakše. To je onaj dio koji terapeutima nedostaje i zbog toga mislim da je kombinacija terapija i provođenja kvalitetnog vremena s djetetom najbolja kombinacija.

Ova web stranica koristi kolačiće

Pristupačnost