21.09.2020 07:49
TEORIJA vs. PRAKSA: Samoregulacija
Teorija vs. praksa je serija blogova posvećenih roditeljima i djeci s teškoćama u razvoju. Svaku temu obrađujemo sa teorijske stručne strane, te praktične roditeljske.
Autorica teorijskog djela je psihologinja i neurofeedback trenerica Josipa Bosak, a praktičnog majka djevojčice s teškoćama u razvoju i autorica knjige "Njezino veličanstvo Elena" Marina Mađerić.
TEORIJA
Zamislite život bez emocija, život bez ljudskih reakcija, bez smijeha, suza, vike i agresije. Djeluje prazno i nepotpuno. Većina naših sjećanja su emocionalno obojena, ili barem ona koja su nam se duboko urezala. Bilo da su te emocije ugodne ili neugodne tu su s razlogom.
A sada zamislite da nemate kontrolu nad svojim emocijama, da tužnu priču u filmu doživite kao najveću tragediju i plačete zbog toga danima. Zamislite da ste šefu rekli sve što ga ide, vičući i bacajući stvari u zid. Možda neki od vas i maštaju o tome, no radna etika i društvene norme smatraju takvo ponašanje neprimjerenim, pa smo naučili izraziti nezadovoljstvo na primjereniji način. A sada, zamislite da ste u prostoriji dimenzije od 1m2 zajedno sa stotinu pčela, koje vas neumorno bodu. Emocionalna disregulacija otprilike ima takav učinak na nas, naš mozak i u konačnici na naše tijelo.
Jako često se spominje samoregulacija tijekom djetetova razvoja, no što je to zapravo? Samoregulacija je adaptacijski proces, a uključuje sposobnost djeteta da se suoči s izazovima i stresovima. Utječe na niz razvojnih ishoda, a velik je njen utjecaj i na odnose s vršnjacima, pa time i samopoštovanje, socijalnu kompetenciju, empatiju, ali je i izraz ranjivosti na razvoj psihopatologije. Samoregulacija uključuje upravljanje emocionalnim reakcijama, promišljanje o onome što je potaknulo emocije, izbor prikladne reakcije i sposobnost djeteta da zadovolji pojedine želje i potrebe.
Čimbenici u razvoju samoregulacije
Čimbenici u razvoju samoregulacije su temperament i emocionalna klima u obitelji. Temperament je nešto s čime se rađamo i predstavlja stabilne biološki utemeljene individualne razlike u području reaktivnosti i samoregulacije. Devet je odrednica temperamenta i svaka od njih utječe na različite aspekte našeg života. One su: razina aktivnosti, stabilnost (predvidljivost) ritmova, prilagodljivost, pristupanje/povlačenje, fizička osjetljivost, intenzitet reakcije, distraktibilnost, ugodna ili neugodna raspoloženja i upornost. Svaka od odrednica temperamenta je skala i svi mi možemo se pronaći na toj skali. Pet je karakteristika emocionalne klima u obitelji kao čimbenika u razvoju samoregulacije: razina roditeljskog stresa, kvaliteta braka, temperament roditelja, roditeljska samoregulacija i stilovi odgoja. Utjecaj roditeljskog stresa na razvoj samoregulacije kod djece s neurorazvojnim čimbenicima rizika predmet je proučavanja brojnih istraživanja. Visoka razina roditeljskog stresa utječe na kakvoću roditeljstva, što zauzvrat utječe na kakvoću djetetova razvoja. Kad roditelji govore o visokoj razini stresa, to se najčešće odnosi na psihološki stres kao i na rjeđe i manje učinkovito provođenje vremena s vlastitom djecom. S druge strane, djeca izložena visokom roditeljskom stresu mogu češće imati poteškoće s ponašanjem. Kvaliteta braka utječe na mnoge aspekte djetetova razvoja, pa tako i na samoregulaciju. Djeca uče po modelu, te ukoliko je smanjena kvaliteta braka djeca su više izložena situacijama u kojima prevladava slaba samoregulacija, pa time usvajaju i takve obrasce samoregulacije. Ako su roditelji i djeca slični po temperamentu i ako su na ekstremima dolazi do velikih sukoba, ali dolazi do sukoba i ako su jako različiti. Odgojni stilovi predstavljaju kombinaciju dviju dimenzija: topline i strukture (postavljanje granica). Odgojni stil koji je najpogodniji za dječji razvoj, a predstavlja pravilan odnos topline i strukture je autoritativni odgoj.
Razvoj samoregulacije
Kada i kako se samoregulacija razvija? Kako smo gore naveli, ovo je proces i svako dijete razvija samoregulaciju svojim tempom i na svoj način. Što zbog razlika u temperamentu, ali i zbog razlika u okolini u kojoj dijete raste. No, znanstvenici koji su proučavali razvoj samoregulacije, napravili su okvir prema kojem se samoregulacija razvija kod većina djece. U dobi od 2 do 3 godine dijete počinje usmjeravati svoje ponašanje na sličan način kao majka. Dio verbalne kontrole djetetova ponašanja počinje se premještati s vanjskih izvora te usmjerava svoje ponašanje glasnim govorom. Nakon treće godine dijete internalizira kontrolu, usmjeravajući svoje ponašanje tiho, uputama u mislima, a ne glasnim govorom. Govor odraslog može kontrolirati započinjanje i zaustavljanje djetetove aktivnosti, a dječji vlastiti samousmjeravajući govor može navesti dijete na započinjanje radnje, ali ne i na zaustavljanje. U dobi od 4 do 5 godina dijete može kontrolirati svoje ponašanje pomoću samousmjeravajućeg govora jednako dobro kao i kad ga govorom kontroliraju odrasli. U ovom razdoblju dijete počinje usmjeravati svoje reakcije tihim uputama. Od šeste godine dijete kontrolira svoje ponašanje samousmjeravajućim govorom, uviđa negativan učinak nekontroliranog emocionalnog reagiranja, te je moguće podučavati ga strategijama samokontrole.
Kako se samoregulacija odražava u mozgu?
Da bismo ovo razumjeli, najprije moramo razumjeti hijerarhijsku organizaciju mozga. U najdonjem dijelu ove hijerarhije nalazi se moždano deblo. Ono upravlja važnim biološkim procesima koji služe održavanju života kao što su tjelesna temperatura, disanje, srčani otkucaji i krvni tlak. Slijedeća stepenica u hijerarhiji je srednji mozak, koji je zadužen za apetiti, spavanje i razinu pobuđenosti. Zatim slijedi limbički sustav u koji ulazi motorička regulacija, emocionalna reaktivnost, seksualno ponašanje i privrženost. Najviši u hijerarhiji je korteks i tu se nalaze svi oni procesi koji nas razlikuju od nižih vrsta, kao što su apstraktno i konkretno mišljenje. Kada je dijete disregulirano ili ima tantrum, u njegovom mozgu aktivan je najniži sloj mozga u hijerarhiji, dok su drugi neaktivni. Zbog toga objašnjavanje zašto nešto ne može ili ne smije neće prodrijeti do njega. Njegov mozak je u tom trenutku aktivan samo za preživljavanje (slično kao kod „bori se ili bježi“ reakcije), a jedino što ga može umiriti je pružiti djetetu osjećaj sigurnosti i da ste vi tu za njega i da su te emocije u redu. Tek nakon što se dijete umiri, možemo razgovarati s njim i objasniti mu zašto je ta reakcija bila neprimjerena. Problemi su još veći ukoliko dijete ima još neke teškoće u funkcioniranju, kao na primjer, postojanje deficita pažnje/hiperaktivnog poremećaja (ADHD), a on se smatra jednim od najčešćih neurorazvojnih poremećaja dječje i adolescentne dobi. Takav, nazovimo ga „kaos u glavi“, uzrokuje stanje neurološke prevelike pobuđenosti, preniske pobuđenosti ili nestabilne pobuđenosti. Jednostavnije rečeno, nema uravnoteženih reakcija.
Samoregulacija i obrasci moždane aktivnosti
Disregulacija u mozgu se događa kada mozak producira moždane valove u krivo vrijeme za krivi zadatak, a jedna od metoda koja je učinkovita u prevenciji i intervenciji kod ovakvih krivih moždanih obrazaca je i neurofeedback. Neurofeedback je metoda samoregulacije moždane aktivnosti, dakle dijete uči manipulirati svojim moždanim valovima za vrijeme treninga. Ovom metodom, mozak uči nove i bolje obrasce moždane aktivnosti, koji smanjuju burnu emocionalnu reakciju. Obzirom da je samoregulacija složen proces, moždani obrasci koji dovode do slabe samoregulacija, također su složeni te različiti obrasci potiču i različita ponašanja. Primjerice, visoke amplitude theta valova ukazuju da mozak u određenim trenutcima radi sporije nego što bi treba, pa zbog toga dijete teže procesira emocije i/ili vanjske podražaje. Zbog toga je samoregulacija slaba i ono se nalazi u prostoriji od 1m2 s rojem pčela. Takav kaos u glavi dodatno je potenciran ukoliko se na ove spore valove superponiraju brzi moždani valovi. Oni potiču burnu emocionalnu reakciju, impulzivnost, slabu samokontrolu pa čak i agresiju. Nepravilna izmjena ovih dvaju obrazaca moždane aktivnosti ukazuje na nepravilnu izmjenu stanja pobuđenosti i uzrokuju kaos u glavi. Kod neke djece se dominantno pojavljuju alpha valovi u određenom rasponu koje povezujemo s hipersenzibilnosti, odnos izraženom osjetljivosti na emocije ili različite senzorne inpute. U neurofeedback treningu, djeca uče regulirati svoju moždanu aktivnost, odnosno u slučaju samoregulacije, uče smanjiti amplitude moždanih valova i time ukloniti ove nepoželjne obrasce. Pri tome igraju video igru i kada uspješno reguliraju moždanu aktivnosti, napreduju u igri i nagrađeni su za takvu moždanu aktivnost.
Ono što je najvažnije u neurofeedback treningu su rezultati i promjene u ponašanju djece koje roditelji zamjećuju tijekom i nakon procesa treninga. Neki od tih rezultata su:
bolja kontrola emocija i ponašanja
tantrumi - manja učestalost i intenzitet
manje agresivnih ispada
emocionalna ravnoteža
smanjen motorički nemir
dulje zadržavanje pažnje
bolji socijalni odnosi
bolje usnivanje i prosnivanje
više ugodnih raspoloženja
veća prilagodljivost
manja osjetljivost na vanjske podražaje
Kod samoregulacije je važno upamtiti da je realno da na emocije ne možemo uvijek odgovoriti na optimalan način. U različitim kulturama postoje opće prihvaćene i neprihvaćene strategije suočavanja s emocijama. Regulacija emocija sve je više prepoznata kao važna u prevenciji mnogih problema u ponašanju, a važna je i jer dijete mora naučiti kako se nositi s frustracijama, kako prevladati strah, ljutnju ili neku drugu emociju. Različiti ljudi koriste različite strategije za suočavanje s emocijama koje doživljavaju, a djeca ih najviše uče od odraslih u njihovoj blizini, pa je važno imati na umu da se naše ponašanje odražava na djecu u našoj blizini. Stoga, budimo dobri modeli!
PRAKSA
Samoregulacija. Valjda najteži dio u cijeloj priči. Posebno je izazovno što se frustracije koje dijete osjeća prenose i na roditelja, dakle ne radi se samo o regulaciji djetetovih emocija već i emocija roditelja. Dijete vrišti, ne može se smiriti. Roditelj mora ostati pribran i pomoći djetetu bez da se raspadne i počne vrištati skupa s njim. Nažalost, ne upali svaki put.
Naš put samoregulacije započeo je prepoznavanjem pojedinih emocija, kad je Elena imala otprilike tri godine. Započeli smo sa “pozitivnim emocijama” poput sreće. Slike na kojima su sretna lica, najprije životinja (slikovnice), onda odraslih ljudi, onda na kraju djece. Kako se osjeća maca? Sretna je. Zašto je sretna? Onda smo krenuli sa zahtjevnijim emocijama poput tuge i ljutnje. Kako se osjeća maca? Tužna je. Zašto je tužna? Što može maca napraviti da ne bude više tužna? Mislim da je u cijelom procesu učenja samoregulacije izuzetno važno djetetu objasniti da su emocije poput tuge i ljutnje prihvatljive. Ono što nije prihvatljivo je način izražavanja tih emocija kroz vrištanje, bacanje po podu, udaranje. Naravno, da bi dijete to shvatilo, mora osim riječi vidjeti i djela. Drugim riječima, roditelj je taj koji prvi mora znati prepoznati i izregulirati svoje emocije.
Nije nam se jednom dogodila situacija u kojoj je teško bilo ocijeniti koja se od nas dvije teže nosila sa svojim emocijama. Elena nešto želi, ne može se izraziti, ne zna naći riječ ili gestu, nije u stanju iskomunicirati želju ili potrebu. Moje nerazumijevanje njezine želje ili potrebe dovodi je do frustracije. Mene istovremeno frustrira njezino deranje dok leži na podu i osjećaj bespomoćnosti jer nisam u stanju shvatiti što od mene želi. Tu se onda umiješa i suosjećanje s njom i onaj osjećaj Do kad će ovo trajati, ne mogu ja to više?! Moram priznati da mi se nekoliko puta dogodilo (usput napominjem da nisam baš ponosna na ovo što ću sad izjaviti) da sam i ja počela vrištati skupa s njom, ali baš ono muški, iz petnih žila. Jednostavno si nisam mogla pomoći. Tipičan primjer nemogućnosti regulacije emocija. Moram još priznati da je vrištanje iz petnih žila izuzetno oslobađajuće, izbaciš iz sebe sve frustracije koje nosiš u sebi, nekako je lakše nakon toga. Onda shvatiš da je tvoja uloga naučiti dijete da se sa emocijama nosi na društveno prihvatljiv način, a to nije zajedničko vrištanje. Pa se ipak pribereš.
Da bi se roditelj mogao adekvatno postaviti i nositi sa svim izazovima koje nosi dijete s teškoćama jednostavno mora naći vrijeme i način da se barem malo bavi nečim što voli i što ga opušta. Roditelj koji je stalno pod stresom i dijete koje se ne zna nositi sa svojim emocijama jako su loša kombinacija. Dakle, pronađi metode opuštanja kako god znaš i umiješ. Onda si postavi zadatak da svaki put kad krene drama prvo staneš, udahneš, pribereš se. Ponavljaj sebi da dijete ne vrišti zato da te dovede do ludila nego ne zna i ne može reagirati drugačije. Ponavljaj si da zato postojiš ti, da ga naučiš da može i drugačije. Znam o čemu upravo razmišljaš – lako je to reći, malo teže napraviti. Slažem se u potpunosti. Teško je, jako je teško. Ali može se. Praksom do savršenstva.
U ovih nekoliko godina borbe s regulacijom emocijama naučila sam, uz pomoć terapeuta i iskustva, prepoznati situaciju prije nego eskalira. Na prve znakove nervoze uskočiti i pitati Trebaš pomoć? Što se dogodilo? Tu sam, riješit ćemo zajedno. Deranjem se ništa ne postiže. Važno je da dijete zna i osjeti u svakom trenutku da se na roditelja može osloniti, da može tražiti pomoć, da ga roditelj razumije, da ga ne osuđuje. Kad se stvori to povjerenje, puno je lakše.
Postoje i neki trikovi kako olakšati djetetu i sebi teške dane i teške emocije. Tu ne mislim samo na instant rješenja koja se primjenjuju kad dijete krene u tantrum nego metode koje primjenjujemo i u svakodnevnom životu kako bi tantruma općenito bilo što manje. Svako je dijete drugačije i ne može se svaka metoda uspješno na svakom djetetu primijeniti. Mi smo našli neke koje nama odgovaraju.
Ono što se kod Elene pokazalo najuspješnijom metodom lakšeg preživljavanja teških situacija je motorička aktivnost. Zapravo, da budem iskrena, puno motoričke aktivnosti. Trčanje, hodanje, skakanje, ljuljačke, trampolini, tobogani – čim više motoričke aktivnosti, po mogućnosti na otvorenom. U jednoj prilici sam jednom rehabilitatoru rekla kako sam primijetila da se s Elenom može svašta odraditi kad se dobro “isprazni”. On se nasmijao na moju izjavu i rekao “Ne isprazni se nego se napuni, zato se s njom može svašta odraditi”. Tu veliku uloga igra i senzorika pa dijete u raznim motoričkim aktivnostima dobije inpute koje treba da svoje tijelo može osjetiti na pravi način što onda također umanjuje frustriranost. Mi smo Eleni dozvoljavali da po stanu trči kao sumanuta i da skače po krevetu po dva sata, bilo je očito da joj to treba. Prije godinu dana kupili smo mini trampolin koji stoji u dnevnoj sobi, to je definitivno najbolja stvar koju smo joj kupili ikad. Kad dobije potrebu da se “ispuše”, iskače se na trampolinu i idemo dalje. Ponekad kad krene u dramu, samo je uputim na trampolin. Ajde ti dvadeset puta skoči i bit će ti lakše.
Druga uspješna metoda opuštanja nama je svakako glazba. Elena općenito obožava glazbu, ali postoje određene skladbe koje puštamo upravo za opuštanje. To su uglavnom klasičari i naš miljenik Morriccone. Znali smo odrađivati zadaće dok u pozadini svira Mozart ili na slušalice slušati Griega ili Beethovena kad je jako uzbuđena. Dobra je ideja slušati opuštajuću glazbu i pred spavanje, pogotovo ako dijete ima problema sa uspavljivanjem. Usput budi rečeno, ne preporučam sliku uz ton (dijete drži mobitel u rukama i gleda nešto na Youtube-u – to uglavnom, barem u našem slučaju, u nekom trenutku umjesto do opuštanja dovede do dodatnih frustracija). Vrijeme koje Elena provodi pred ekranima je minimalno. Moram priznati da nije uvijek bilo tako, gledala je i crtiće i dječje spotove na Youtube-u. Ispočetka se veselila, kasnije je dolazilo do frustracija. Na kraju smo ostali samo na dječjim programima na računalu, crtanju, pisanju, slaganju puzzli.
Elena je na posebnom programu prehrane koji isključuje mliječne proizvode i uključuje minimalne količine šećera, upravo zbog problema u ponašanju i lošoj regulaciji emocija. Pojedine namirnice smetaju određenoj djeci zbog alergija ili intolerancije, ali mislim da šećer, pogotovo u većim količinama ne čini dobro nijednom djetetu. Sladoledi, čokolade, coca cola i dijete koje ima problema u ponašanju i nije u stanju regulirati emocije – ako mene pitaš, kombinacija za “ni pod razno”.
Uz puno truda i rada na osvještavanju i prihvaćanju emocija, adekvatnu količinu motoričke aktivnosti, minimalizaciju ekrana i reguliranu prehranu, od velike nam je pomoći bio i neurofeedback. Odradili smo ciklus od četrdeset treninga, Elena ih je prihvatila odlično, rezultati su se pokazali brzo. Najveći rezultati bili su vidljivi na području pažnje koja se osjetno poboljšala. Potreba za motoričkim aktivnostima i “nemir” koji je kod nje bio stalno prisutan, smanjili su se. Posljedično je i regulacija emocija postala bolja.
Sad kad je starija i zrelija, u učenje o regulaciji emocija i društveno prihvatljivom ponašanju uključujem i učenje o posljedicama neželjenog ponašanja. Dakle, ako je u parku gurnula drugo dijete u trenutku ljutnje, neće neko vrijeme ići u park. Kad spomene park objasnim zašto ne idemo. Što si napravila? Gurnula si dječaka, to je bilo ružno ponašanje. Što si trebala napraviti? Reći mu da se makne ili mamu tražiti pomoć ili se ti maknuti. Sljedeći put kad spomene park tražim da mi ona kaže zašto ne smije ići. Želim da osvijesti da nepoželjno ponašanje ima posljedice. Isto tako, za ponašanje koje želim da usvoji postoje nagrade. Bravo, tražila si pomoć / Jako lijepo čekaš / bravo, posudila si djevojčici igračku, to je bilo jako lijepo. Dobit ćeš sokić / idemo na trampolin / kupit ću ti slikovnicu koju želiš. Nastojim čim više naglašavati ono pozitivno što donosi prihvatljivo ponašanje umjesto neprestanog kritiziranja nepoželjnog ponašanja.
Elena ima sedam i pol godina. Nakon pune četiri godine tesanja priče o emocijama, danas mogu reći da je solidna u regulaciji emocija. Ne još odlična, ali je solidna. Bilo je tu putem jako puno razgovora o emocijama i prihvaćanju istih, balansiranja u dnevnom rasporedu da dobije sve što ono što joj treba da može dati ono što se od nje traži, raznih metoda opuštanja, reguliranoj prehrani. Učenja o posljedicama lijepog ponašanja u odnosu na ružno ponašanje. Jako puno rada na sebi i regulaciji vlastitih emocija. Nije to jednostavan zadatak, ali nije niti nemoguć.
U pisanju teorijskog djela ovog bloga surađivala je i psihologinja, dječja integrativna psihoterapeutkinja i neurofeedback trenerica Sara Dugić.
