21.09.2020 08:09
TEORIJA vs. PRAKSA: Problemi u ponašanju
Autorica teorijskog djela je psihologinja i neurofeedback trenerica Josipa Bosak, a praktičnog majka djevojčice s teškoćama u razvoju i autorica knjige "Njezino veličanstvo Elena" Marina Mađerić.
Teorija vs. praksa je serija blogova posvećenih roditeljima i djeci s teškoćama u razvoju. Svaku temu obrađujemo sa teorijske stručne strane, te praktične roditeljske.
TEORIJA
Mnogi roditelji često uspoređuju svoje dijete s drugom djecom. Razmišljaju kako je nekom roditelju lako, kako je njegovo dijete poslušno, kako se lijepo ponaša. I nema ništa loše u tome da usporedite svoje dijete s drugim, ali nikada ne možete biti sigurni u to što se dešava s drugim djetetom, kakvo je ono u drugim okolnostima, kakav je taj roditelj. Osobito to često rade roditelji djece s teškoćama, na samom početku, kada tek dobiju dijagnozu i kada im je najteže. Stoga je preporuka da se uvijek uspoređuje dijete samo sa sobom, da se prati njegov napredak, a izbjegava usporedba sa širom populacijom.
Većina djece je tijekom ranog djetinjstva uključeno u predškolske ustanove i većina njih pokazuje slične obrasce ponašanja. Dio djece izdvaja se po nekim specifičnostima koje imaju značajan udio u strukturi njihova ponašanja. Među tim specifičnostima je i niz emocionalnih i bihevioralnih problema poput strahova, agresivnosti, povučenosti, anksioznosti i sl. U tim slučajevima govorimo o problemima u ponašanju. Kroz istraživanja ove problematike razvijen je velik broj podjela odstupajući ponašanja, kako bi se što bolje klasificiralo i dijagnosticiralo djecu u cilju pružanja kvalitetnije podrške. Mi ćemo ovdje navesti najčešću podjelu problema u ponašanju na eksternalizirane i internalizirane.
EKSTERNALIZIRANI I INTERNALIZIRANI PROBLEMI U PONAŠANJU
Eksternalizirani problemi u ponašanju su oni koji su društveno nepoželjni i neprihvatljivi, te odstupaju od očekivanog ponašanja. Prvenstveno govorimo o neposluhu, nametljivosti, prkosu, lažljivosti i agresivnosti. S obzirom na činjenicu kako neko djelo može, a ne mora biti smatrano agresivnim, potrebno je utvrditi granicu koja neko djelo čini (ne)agresivnim. Granica koja određuje je li neko djelo agresivno ili ne jest namjera, odnosno želja i cilj počinjenja štete drugome. Ukoliko namjere da se nanese šteta nema, ponašanje i postupanje djeteta ne bi se trebalo tretirati kao agresivno. Agresiju najčešće vežemo uz ljutnju, pa stoga emocija ljutnje često ima i negativnu konotaciju. No, ljutnja je izrazito važna emocija i svako dijete ju mora doživljavati, no važno je naučiti dijete na koji način da pokazuje ljutnju, odnosno koji je primjeren način da se pokaže ova emocija. Prkosno dijete najčešće se opisuje kao tvrdoglavo, negativističko i sklono kontroliranju, te je ono vrlo teško za pregovaranje i postizanje kompromisa. Takva djeca su vrlo zapovjedna, a po temperamentu izrazito uporna i energična. Opisuje ih se kao verbalno vrlo vještu djecu, često će roditelji reći i pametnu, te pronalaze različite načine kako osujetiti i najsofisticiranije argumente. Često su dobro organizirani i metodični, promišljeni i odlučni. Ključni izazov za roditelje i odgojitelje da na dijete utječu na način da kada odraste ove svoje vještine i talente koristi u područjima gdje su oni prednost (Greenspan, 2004). Laganje je još jedan od čestih problema u ponašanju. Ono je u nekoj mjeri sastavni dio djetetova razvoja i odrastanja. Djeca lažu iz različitih razloga, no može postati i zabrinjavajuće. Uglavnom ne predstavlja velik problem ako je povremeno i ne šteti djetetu i drugima, no ako se pretvori u naviku ili kompulzivnost može postati vrlo problematično. Kao i kod drugih problem, važno je identificirati problem na vrijeme kako bi se na njemu moglo raditi.
S druge strane, internalizirani problemi u ponašanju obuhvaćaju povučenu, izoliranu djecu, te onu djecu koja nisu prihvaćena od svojih vršnjaka. Ono najčešće obuhvaća ponašanja koja povezujemo s depresijom, anksioznosti, lošom slikom o sebi, povlačenje i sl. Zbog takvog ponašanja oni ne ometaju druge u većoj mjeri i njihovo ponašanje nije upadno, pa vrlo često izostaje intervencija i pomoć odraslih (Polančec, 2015). No, internalizirani problemi mogu dovesti do značajnijih poremećaja u kasnijoj dobi. Depresivne i anksiozne epizode vrlo su česte u adolescentno doba, a najčešće su svoje ishodište imale upravo u ranijoj razvojnoj fazi. Loša slika o sebi i depresija može potaknuti i razvoj poremećaja u prehrani, anksioznost poremećaje spavanja, ali sve to doprinosi lošem školskom uspjehu kao i teškoćama u pronalasku posla, partnera te generalno lošem mentalno zdravlju.
Ukratko, eksternalizirani problemi u ponašanju su oni u kojima djece više „štete“ drugima, dok su internalizirani oni kod kojih više „štete“ sebi.
ŠTO UTJEČE NA RAZVOJ PROBLEMA U PONAŠANJU
Kao i kod svih problema, odnosno ponašanja koja odstupaju od očekivanja, nije svaki problem u ponašanju ujedno i poremećaj. Takvo ponašanje treba trajati kroz dulji vremenski period, odnosno šest mjeseci ili dulje, ili ako nastane nagla promjena u ponašanju. Intenzitet problema treba biti visoko rizičan, da se pojavljuje u više sredina u kojima je dijete uključeno (obitelj, škola, društvo vršnjaka, sport ili hobiji), te da u većoj mjeri ometa svakodnevno funkcioniranje. Problemi u ponašanju često su povezani sa drugim teškoćama koje djeca imaju, tu možemo govoriti o problemima s pažnjom i hiperaktivnosti, slabom samoregulacijom, komunikacijskim teškoćama, anksioznost, depresija, slabe socijalne vještine. Sve to može biti u osnovi problema u ponašanju. Zbog toga je važno ukoliko se primijeti neka od upadnih ponašanja kod djeteta, zatražiti stručnu pomoć kako bi se ustanovilo što je u srži problema kako bi se on riješio jer će time biti jednostavnije riješiti i problematična ponašanja.
Velik je broj faktora koji utječu na razvoj problema u ponašanju, a osnovni su biološki – temperament i genetski i biokemijski poremećaji, te vanjski utjecaji – roditelji i obitelj, vršnjaci i mediji. Temperament je tipičan način reagiranja na vanjske podražaje, on određuje KAKO nešto radimo, a ne što radimo. To je naša spontana reakcija i stoga je izuzetno važan u samoregulaciji kako bismo davali socijalno prihvatljive bihevioralne odgovore. On je nešto s čime se rađamo i nije promjenjiv. Prema Chess i Thomas 1997. razlikujemo 8 odrednica temperamenta koje se prate na skali: razina aktivnosti, regularnost/ritmičnost, prilagodljivost, pristupanje/povlačenje, fizička osjetljivost, intenzitet reakcije, distraktibilnost, ugodna ili neugodna raspoloženja i upornost. Kombinacija ovih odrednica je ono što bismo nazvali našim „karakterom“. Često djeca koja su po temperamentu izrazito uporna, reaktivna, slabo regulirana, fizički osjetljivija, intenzivnih reakcija distraktibilna, sniženog raspoloženja i slabije prilagodljiva, razvijaju probleme u ponašanju. No, to i nije pravilo, stoga je izrazito važno upoznati temperament djeteta prije donošenja bilo kakvih zaključaka. Genetski i biokemijski poremećaji odnose se na sva odstupanja u biološkom funkcioniranju djetetovog organizma u odnosu na utvrđeno tipično funkcioniranje ljudskog organizma. Vrlo često se kod djece s problemima u ponašanju pronalazi i nekih genetskih promjena koje se mogu povezati s problemima u ponašanju, a također su često takvi problemi nasljedni.
Vanjski faktori itekako utječu na probleme u ponašanju, osobito ako postoji i biološka predispozicija za razvoj takvih problema. Razina roditeljskog stresa, kvaliteta braka roditelja, temperament roditelja, roditeljska samoregulacija i stilovi odgoja itekako utječu na razvoj problema u ponašanju. Visoka razina roditeljskog stresa utječe na kakvoću roditeljstva, što zauzvrat utječe na kakvoću djetetova razvoja. Kada roditelji govore o visokoj razini stresa, to se najčešće odnosi na psihološki stres kao i na rjeđe i manje učinkovito provođenje vremena s vlastitom djecom. S druge strane, djeca izložena visokom roditeljskom stresu mogu češće imati poteškoće s ponašanjem. Ukoliko je brak roditelja ispunjen svakodnevnim prepirkama, vikom, prebacivanjem krivnje, agresijom verbalnom ili fizičkom, velika je vjerojatnost da dijete razvije neke probleme u ponašanju. Djeca uče po modelu, a primarni modeli su im roditelji pa vrlo često djeca imitiraju ponašanja roditelja. Ovisno kakva je kvaliteta njihova odnosa, djeca i uče o odnosima među ljudima i kako postupati u tim odnosima. Ako su roditelji i djeca slični po temperamentu i ako su na ekstremima dolazi do veliki sukoba, ali dolazi do sukoba i ako su jako različiti. Što još jednom pokazuje koliko je važno poznavati vlastiti temperament i temperament svog djeteta. Odgojni stilovi predstavljaju kombinaciju dviju dimenzija: topline i strukture (postavljanje granica). Najpogodniji je onaj koji ima pravilan odnos topline i strukture, a to je autoritativni odgoj. Vršnjački odnosi kao čimbenici u razvoju problema u ponašanju u prvom redu se iskazuju kroz prihvaćenost djeteta u društvu. Odnosno veću vjerojatnost za razvoj neprilagođenog ponašanja imaju ona djeca koja su odbačena od strane vršnjaka i koje vršnjaci ne prihvaćaju, koji nemaju svoj krug prijatelja. Prema istraživanjima, na to da li će dijete biti prihvaćeno u društvu ili ne ovisi o nizu faktora, kao što su odnosi s roditeljima i braćom, međusobni odnos roditelja te nivo socijalne podrške unutar obitelji. Ipak, najveći utjecaj na prihvaćenost od vršnjaka ima ponašanje samoga djeteta. Razvijenost socijalnih vještina i razina djetetove uključenosti u društvo ipak su najvažnije odrednice uspješne uključenosti među vršnjake. Kako mediji utječu na razvoj problematičnih ponašanja kod djece je dobro poznata stvar. Izloženost nasilnom sadržaju u medijima, ili pak drugim oblicima društveno neprihvatljivog ponašanja može utjecati na razvoj problema u ponašanju. Kako smo rekli, djeca uče po modelu, a ako nemaju adekvatnu podršku unutar obitelji, često se okreću medijima kao izvoru informacija.
Ukoliko se primijete neka od opisanih ponašanja kod djeteta, rana intervencija je od izuzetne važnosti. Danas su usluge mentalnog zdravlja i više nego dostupne, na veliko se priča o njegovoj važnosti, a promjene koje su nas ove godine osobito zadesile, postale su okidač za razvoj velikog broja psihičkih problema ne samo kod djece nego i kod odraslih. Izuzetno je važno da promatrate i pratite svoje dijete, te ako uočite bilo kakve neobičnosti obratite se stručnjacima mentalnog zdravlja. A ako i ne znate na koji način postupati s djetetom koje je „teško odgojivo“, postoje rješenja, ali što je najvažnije, postoji podrška i za vas i za dijete. Sve što trebate napraviti je potražiti pomoć.
PRAKSA
Kad Elena ne bi bila djevojčica s teškoćama u razvoju već samo “obična” djevojčica, a da zadrži karakter koji ima, ona bi i dalje bila izazov za odgoj. Izazov. Možda malo preblaga riječ.
S teškoćama u komunikaciji, jeziku i govoru, pažnji i emocionalnoj regulaciji nekako se još mogu nositi. Njezin karakter – tvrdoglavost, prkos, opozicionalnost, problem s autoritetom – karakter je taj koji me svaki put baci na koljena. Ponekad doslovno.
U kabinetu u koji idemo na terapije postoji interna skala tvrdoglavosti koja ide od 0 do Elena. Od sve djece samo je Elena na “Elena”. Dakle govorimo o tvrdoglavosti koja se definitivno ne viđa često. Kad nešto “zacrta”, od toga ne odstupa. Ni zbog čega. Ide na svoju štetu ako treba, ali bit će onako kako je ona zamislila ili nikako. Ako joj se ne sviđa majica koju sam joj kupila, neće je obući. Nikad. Ako ne želi pojesti ručak, neće pojesti ručak. Gladovat će cijeli dan ako treba, ali neće ga pojesti. Ako kažem da nećemo otići u park dok ne pospremi igračke, a ona nema volje pospremiti igračke, neće otići u park. Sjedit će u stanu, dosađivat će se, gledati u plafon ako treba, ali igračke neće pospremiti. Ako je zamislila da će usred ljeta u park otići u podstavljenim gumenim čizmama, onda će u park otići u podstavljenim gumenim čizmama. Ili će ostati doma, gledati u plafon. Ako ne može dobiti ono što je zamislila na jednostavan način, pokušat će na teži. Plakati će, urlati, vrištati. Mogu biti tvrdoglavija od nje, mogu itekako “zacrtati” nešto svoje i od toga ne odstupati. U nekom trenutku morat će popustiti. Ali do tog trenutka… pa, ne želiš znati kako vrijeme provedeno do tog trenutka izgleda.
Uz tvrdoglavost tu je i prkos. Onaj čisti inat, u najizvornijem obliku. Ako ti hoćeš da napravim ovako, onda ću ja namjerno onako. Takav prkos. Nećeš mi naređivati, nisi mi ti nikakav šef. Eto, takav prkos. Još ako joj slučajno kažem da nešto ne može napraviti, jednostavno ne ide na način na koji je zamislila – onda samo čekaj. Dokazat ću ti da nisi u pravu makar morala glavom kroz zid – takav prkos.
Problem s autoritetom još je jedan u nizu izazova. Pojam “ja sam odrasla osoba, a ti si dijete” njoj malo znači. Zašto bih ja, ili bilo tko drugi, njoj određivao što smije, a što ne smije raditi ? Što je lijepo, a što ružno ? Otkud meni ideja da zahtijevam da mora pojesti ručak ? Ili da joj branim da baca igračke preko balkonske ograde, kad ona to tako jako voli raditi ? Ono ponašanje koje ja uspijem “istesati” kod nje nikako ne znači da je “istesano” općenito. Ako je kod kuće odustala od bacanja igračaka preko balkonske ograde, to ne znači da to nigdje neće raditi. A ne, nije to tako jednostavno. Bacati će kad bude negdje drugdje. Svaka odrasla osoba koja je s njom u nekakvom kontaktu mora se izboriti za mjesto osobe od autoriteta. Nema tu generaliziranja. Sve ono što mi mama ne dozvoljava, pokušati ću napraviti sad kad nje nema, ti mi sigurno nećeš znati zabraniti. Eto, vjerojatno upravo tako ide slijed misli u njezinoj glavi. Toliko je uporna u svojim idejama da se nažalost gotovo nitko drugi i ne uspije nametnuti kao autoritet.
Šećer na kraju je opozicionalost. Ako želiš da pojedem jabuku, ja baš želim bananu. Ako kažeš da idemo ujutro u grad, ja želim popodne. Ako kažeš da je lijep i sunčan dan, ja želim da pada kiša. Ako ti kažeš da krava jede sijeno, ja kažem da krava jede ananas. Ako ti kažeš da je udaranje nogom u frižider ružno ponašanje, ja udarim još jednom i kažem ti da je to lijepo ponašanje. Ako ti kažeš da ne trebam sad prati zube, ja ih želim oprati upravo sad.
Dakle, krenimo s odgojem tvrdoglavog, prkosnog i opozicionalnog djeteta. Borba, to je riječ koja mi prva pada na pamet. Borba bez kraja. Igra živaca. Igra moći. Koja će prva popustiti ? Koja će se prva rasplakati ? Koja će pobijediti na kraju ? Uzmimo još u obzir činjenicu da Elenu ne umara inzistiranje na svojim zahtjevima, njoj je to ipak gotovo jedini zadatak koji ima svaki dan – dovesti vodu na svoj mlin. Ja se svako jutro umorna probudim. Eto, već u startu je u prednosti.
Potrebno je jako, jako, jako puno strpljenja i živaca da bi se odgojilo “teško odgojivo dijete”. Kad svaki pokušaj da dijete nešto naučiš nailazi na otpor, treba biti uporan, ali i kreativan u idejama kako nešto nametnuti, a da se dijete ne osjeća napadnutim i odmah ne dobije potrebu braniti se. Ponekad inzistiram, ponekad idem po principu obrnute psihologije. Ponekad koristim nagrade, ponekad “kazne”. Ponekad ne bih popustila da mi život o tome ovisi, a ponekad sve dozvolim jer se jednostavno nemam snage svađati. Nitko nije rekao da je jednostavno biti roditelj, zar ne ?
Uglavnom pokušavam napraviti nekakav balans. Jasno mi je da njezin karakter ne mogu promijeniti pa nastojim inzistirati na onome što mislim da je važno, a popustiti joj u onome što mislim da i nije toliko važno. Ne moraš obući jaknu ako ti nije hladno. Zube moraš oprati. Ne možeš nogom mlatiti po ormaru, možeš u podstavljenim gumenim čizmama otići u park usred ljeta. Ne moraš pojesti povrće ako ga ne voliš, moraš umjesto toga pojesti jabuku. Ako ti misliš da brodovi lete, a pčele rone, nek ti bude, meni svejedno.