21.09.2020 08:11

TEORIJA vs. PRAKSA: O ne, opet tantrum

Teorija vs. praksa je serija blogova posvećenih roditeljima i djeci s teškoćama u razvoju. Svaku temu obrađujemo sa teorijske stručne strane, te praktične roditeljske.

Autorica teorijskog djela je psihologinja i neurofeedback trenerica Josipa Bosak, a praktičnog majka djevojčice s teškoćama u razvoju i autorica knjige "Njezino veličanstvo Elena" Marina Mađerić.

TEORIJA

Ima li što gore od toga kada dijete nekontrolirano vrišti iz sveg glasa, a najčešće ne ispusti ni jednu suzu?
Gotovo svaki roditelj poznaje ove trenutke i manje-više svi proživljavaju iste emocije.
No, jeste li znali da su tantrumi ili ispadi bijesa vrlo uobičajeni obrasci ponašanja djece u dobi od 3 do 5 godina?
Oni mogu različito izgledati među djecom, no svi imaju isto ishodište. Neka djeca u tantrumu vrište, neka se bacaju po podu, druga udaraju glavom, bacaju i lupaju stvarima, grebu i udaraju druge, nekontrolirano trče po sobi. Različiti su načini na koji djeca izražavaju svoje nezadovoljstvo. Ali u suštini svakog tantruma je neugodna emocija s kojom se dijete ne zna nositi ili nezadovoljena potreba.
Sjetite se samo koliko i vas razljuti i frustrira kada ne možete napraviti nešto što želite. Primjerice, želite namjestiti program na TV-u, ali unatoč uputama ne uspijevate u tome. Ako ste vrlo, vrlo smirena i staložena osoba osjetit ćete nelagodu u organizmu i odustati od zadatka, a ako mnogi će barem odbaciti uputstva, izreći pokoju psovku i povikati na TV. To bi bio tantrum kod odraslih.
Odrasli ipak znaju kako regulirati svoje emocije, no djece u ovoj dobi još ne znaju. Uz to nemaju dovoljno razvijen vokabular da kažu što ih smeta, nemaju kognitivni kapacitet da razumiju da neke stvari ne funkcioniraju kako oni žele i nemaju razvijenu samoregulaciju da procesiraju i kontroliraju emocije koje doživljavaju. Pokušajte samo zamisliti koliki je to košmar u glavi.

Prvo i osnovno pravilo kod ispada bijesa je OBJAŠNJAVANJE NE POMAŽE U TRENUTKU TANTRUMA. Kada je dijete u tim emocijama i tom stanju frustracije rad njegovog mozga sveden je samo na osnovne funkcije nužne za preživljavanje. O tome kako se samoregulacija ogleda u mozgu opisali smo u našem blogu o samoregulaciji, pa ako ste ga propustili možete ga naći na linku: https://djecjamozgalica.com/teorija-vs-praksa-samoregulacija/

Dakle, prefrontalni korteks je onaj koji će razumjeti sve što želite objasniti svome djetetu i koji će moći shvatiti zašto je takva reakcija bila neprimjerena. Ali u trenutku tantruma on je neaktivan, pa su sve vaše riječi tada uzaludne. No, to ne znači da ne možete napraviti ništa. Tri su osnovne stvari koje tada funkcioniraju: VAŠA MIRNOĆA, VAŠA PRISUTNOST i nešto što zovemo JEZIK OSJEĆAJA. Donosimo vam nekoliko savjeta kako pomoći i sebi i djetetu da „preživite“ tantrum.

Kada tantrum krene, najčešće u prvoj fazi ne možete napraviti ništa da ga spriječite, ali možete smanjiti njegov intenzitet svojim prisustvom i svojom podrškom što će dugoročno pomoći vašem djetetu da se nauči regulirati. Izrazito je važno da ostanete uz dijete i da ostanete smireni. Koliko god je teško slušati dijete kako vrišti, sjetite se da ste vi odrasli, a teško vam je, pa zamislite kako je tek njima tako malima teško s tim jakim emocijama. Iako se može činiti da vas dijete u tom trenutku odbacuje i da vas ne želi, važno je da ostanete s njim da ono zna da ste tu za njega i kada mu je najteže.
Zapamtite da tantrumi nisu osobni, odnosno dijete vam to ne radi namjerno, ali i da se radi o normalnoj razvojnoj fazi i načinu izražavanja nakupljenih emocija i frustracija. Ako ostanete smireni i ostanete uz dijete, ono će se osjećati sigurnije i moći će lakše kopirati vaše emocionalno stanje i kontrolirati svoje emocije.
Već smo spomenuli jezik osjećaja. Dok je dijete u tantrumu važno je da se obraćate njegovom emocionalnom dijelu mozga jer vas on u tom trenutku može čuti, a i dijete će imati osjećaj da razumijete. Jezik osjećaja podrazumijeva da imenujete djetetovu emociju i pokažete da razumijete kako se sada osjeća: „Vidim da si jako ljut“, „Ovo ti je sada baš teško“, „Jako želiš taj autić, a ne možeš ga dobiti. Tužan si zato, znam“, „Razumijem da te to jako ljuti“. Važno je da ovo izgovarate iskreno i s empatijom. Jer djeca mogu prepoznati ako to koristite kao tehniku kontrole tantruma, a to ga onda može samo još više pojačat

Ne očekujte da će tantrum brzo proći, jer osjećaji nisu brza stvar. Dajte vremena djetetu da proživi tu emociju i to iskustvo, nema načina da to ubrzate pa oboružajte se strpljenjem. U samom početku ne potičite fizički kontakt. Nekoj djeci općenito neće odgovarati fizički kontakt u tantrumu.
Sjetite se samo da ni vi ne želite blizu sebe osobu koja vas je naljutila, pa tako i dijete ne želi ničiju blizinu kada je frustrirano. Ako vas dijete počne udarati ili želi ozlijediti sebe ili nešto u prostoru primite ga i držite za ruke te recite nešto kao „Ovo nije sigurno, neću ti dozvoliti da ozlijediš sebe ili mene. Znam da je teško, ali ovo nije sigurno“.
Ponekada ćete to morati ponoviti više puta, ali imajte na umu da tantrum uvijek prođe! Kada dijete bude spremno, ponudite mu kontakt. Najčešće kada ispad bijesa kulminira, počnu tužno plakati ili jecati, te vas počnu tužno promatrati ili na neki drugi način daju vam signal da su sada spremni za utjehu. Tada zagrlite dijete, primite ga i dozvolite mu da se umiri uz vas. Ni u kojem slučaju tada ne smijete držati lekcije ili predavanja! Ostanite uz dijete i koristite jezik osjeća „Ovo je bilo baš teško. Tu sam uz tebe. Sve je u redu sada“.

Važno je pratiti i razumjeti što potiče ispade bijesa i da li se pojavljuju u nekim specifičnim situacijama. Da li je to kada su preplavljeni podražajima, u šoping centrima. Da li je to kada ne dobiju što žele ili ako su gladni. Ako uočite neke pravilnosti moći ćete prevenirati ispad bijesa. Ako nema pravilnosti onda su vjerojatno u pitanju više stvari koje se nakupe i u jednom trenutku izađu van. Tada je osobito važno da prihvatite da su oni nelogični.
Da će se događati bez obzira na to što vi učinite ili što dogovorite s djetetom. To ujedno znači i da će se ponavljati, sve dok dijete ne razvije samoregulaciju. Koliko će biti česti i koliko burni ovisi o djetetovom temperamentu, sposobnosti regulacije ali uvelike i o vama i vašim reakcijama i podršci.
Kako smo rekli, ovo su normalni oblici izražavanja osjećaja u ranom djetinjstvu jer je živčani sustav malog djeteta nezreo, ali i njihov sustav emocionalnog procesiranja nije na razini da se ispravno nosi s frustracijom, kao i svojim željama i izazovima vanjskog svijeta. U trenutku kada se više ne možete nositi s tantrumima, vrijeme je da potražite stručnu pomoć

Neurofeedback metoda pokazala se učinkovitom kod poboljšanja samoregulacije kod djece, pa ujedno i smanjenja učestalosti i intenziteta tantruma. Oni se različito prezentiraju i moždanom radu djece.
Kod neke djece koja su više osjećajna ili rekli bismo „emotivna“ dominiraju alpha valovi koji stvaraju osjećaj preplavljenosti i nemogućnosti nošenja s vlastitim emocijama i vanjskim podražajima. Dok kod one djece koja su više „eksplozivna“ dominiraju brzi valovi koji trigeriraju burnu i impulzivnu, a često i agresivnu reakciju.
Stoga je od izuzetnog značaja prije početka tretmana učiniti procjenu kako bi se jasno identificiralo o kojem tipu se radi i kako bi se trening mogao prilagoditi. Kod frekvencijskog neurofeedbacka kakav radimo i u Dječjoj mozgalici, uvijek radimo procjenu, te se svaki trening prilagođava individualno, odnosno potrebama svakog djeteta.

PRAKSA

Ispadi bijesa kod djece ili tantrumi prava su noćna mora za svakog roditelja. Ja sigurno nisam iznimka. Vrištanje, urlanje, bacanje po podu, udaranje, jedno strašnije od drugoga. Tantrumi na javnom mjestu još su strašniji, popraćeni pogledima ljudi sa strane koji variraju od onih punih sažaljenja do onih punih zgražanja.

Ako netko zna što su tantrumi i to u svoj punini svog značenja, onda smo to Elena i ja. Prošle smo ih toliko da im ne znam broj. Od onih blažih do onih “biblijskih razmjera”. Od onih kod kuće, dok su svi prozori čvrsto zatvoreni do onih u dućanu, na ulici, u javnom prijevozu, u vrtiću, u gostima, kod liječnika. Drugim riječima, na svakom mjestu na kojem smo ikad bile barem je jednom imala ispad bijesa. Razumijem zašto je mnogim roditeljima posebno stresno kad dijete ima tantrum u javnosti.
Većina ljudi koji prisustvuju “sceni” promatraju roditelja i dijete poprilično osuđujućim pogledom. Možeš im u očima pročitati zgražanje nad “razmaženim derištem” koje vrišti i roditeljem koji dozvoljava da mu dijete radi “takav cirkus”. Manji je broj onih koji suosjećaju sa situacijom pa im u pogledu možeš vidjeti onaj izraz “nije ni tebi lako s njom”. Daleko je najmanji broj onih, makar povremeno i to doživim, koji ponude pomoć.
Pitaju što se dogodilo, mogu li kako pomoći, ponude Eleni slatkiš da se umiri. Takvima sam do neba zahvalna. Ne zato jer stvarno uspiju pomoći, uglavnom ne uspiju, nego zato jer pruže podršku. To puno znači.

Tantrumi kod djece, pogotovo ako su učestali, izuzetno su psihički i emocionalno iscrpljujući za roditelja. Elenini ispadi, pogotovo oni na javnom mjestu, toliko me iscrpe da dođem kući s glavoboljom i umorna kao da sam kopala kanale satima. Nevjerojatno je koliko energije može dječje vrištanje isisati iz odrasle osobe. S vremenom me barem prestalo opterećivati što će netko sa strane misliti. Dijete vrišti, eto. Baca se po podu. Nije baš da su vanzemaljci upravo sletjeli metar dalje od nas. Mislim da se tako nešto može vidjeti u mom pogledu.

Mi smo razvile svoje metode koje primjenjujemo kod tantruma, imale smo ih vremena usavršiti. Regulacija emocija inače nam je posebno težak dio i jako varira ovisno o tome da li je Elena naspavana ili umorna, sita ili gladna, da li se sprema promjena vremena ili sam popustila i kupila joj mliječni sladoled. Ima dana kad se odlično može nositi s ljutnjom ili tugom, ima i onih u kojima je i najmanja sitnica okidač za ispad. Najbrže se umiri glazbom, najteže fizičkim kontaktom.
Nikakvi zagrljaji ne dolaze u obzir. Drži se dalje ako ne želiš da te namlati. Umirujuć ton glasa, umirujuća glazba. Važne su i preventivne mjere, što raditi da bi tantruma općenito bilo manje. Dovoljno sna, dovoljno fizičke aktivnosti, dovoljno vremena provedenog na otvorenom, čim manje slatkiša, čim opuštenije okruženje. Ponekad prođu tjedni bez većih ispada, onda dođe period kad ne prođe dan bez barem jednoga. Proći će i ovo. Jednom. Strpi se još malo.

Ova web stranica koristi kolačiće

Pristupačnost