21.09.2020 08:00

TEORIJA vs. PRAKSA: Djeca i ekrani

Teorija vs. praksa je serija blogova posvećenih roditeljima i djeci s teškoćama u razvoju. Svaku temu obrađujemo sa teorijske stručne strane, te praktične roditeljske.

Autorica teorijskog djela je psihologinja i neurofeedback trenerica Josipa Bosak, a praktičnog majka djevojčice s teškoćama u razvoju i autorica knjige "Njezino veličanstvo Elena" Marina Mađerić.

TEORIJA

Svi ćemo se složiti da napredak tehnologije ima velik broj dobrobiti u našim životima. Nikada nismo bili više informirani, više povezani, više uključeni u zbivanja u cijelom svijetu. No, nikada nismo bili ni „isključeniji“. A osobito se ovo zadnje odnosi na djecu. Jer upravo je to ono što se događa djeci koja su od najranije dobi previše izložena ekranima. Ekrani su vrlo stimulativni, pa ne zahtjevaju preveliku uključenost djeteta u aktivnost. Zbog izrazite vanjske stimulacije njihov mozak nema potrebu raditi brže i biti aktivan. Upravo je to ono što ih čini štetnima u velikim količinama. Važno je naglasiti da je potrebno uzeti u obzir razvojne osobine djeteta, koja je svrha i kakva su obilježja sadržaja kojem je dijete izloženo, kao i njegovo društveno i obiteljsko okruženje (Lowes i Tiggemann, 2003).
Istraživanja o utjecaju ekrana na dječji razvoj
Istraživanja pokazuju da je prevelika izloženost ekranima, u prvom redu gledanje televizije, negativno povezana s razvojem fizičkih i kognitivnih sposobnosti, a pozitivno povezana s prekomjernom tjelesnom težinom, problemima u spavanju, depresijom i anksioznosti (Domingues‐Montanari, 2017.). Ali tu priča ne staje, već ide puno dublje. Ovisnost o ekranima, kao ekstreman izraz ovog problema, itekako utječe ne samo na razvoj mozga, već uzrokuje i propadanje sive i bijele tvari mozga. Prema istraživanjima provedenim koristeći tehnike oslikavanja mozga, pokazano je da kod djece ovisnika o ekranima dolazi do smanjenja i gubitka volumena u sivoj tvari mozga dominantno u frontalnom režnju (Zhou 2011, Yuan 2011, Weng 2013, Weng 2012) koji je odgovoran za izvršne funkcije kao što su planiranje, organizacija, kontrola impulsa. Ovakav nalaz dobiven je i u striatumu, koji je odgovoran za supresiju socijalno neprihvatljivih impulsa. Osobito je zabrinjavajući nalaz koji pokazuje oštećenja u insuli, koja je uključena u razvoj empatije i suosjećanja prema drugima, što posljedično može utjecati na nasilna ponašanja i dubinu i kvalitetu odnosa.

Pretjerana izloženost djece ekranima itekako utječe i na njihovu psihološku dobrobit, prema istraživanju Twenge, Martin, i Campbell, 2018. koje je koristilo podatke velike longitudinalne studije, a koje je pokazalo da je od 2012. značajno opala psihološka dobrobit djece i adolescenata u dobi od 10 do 18 godina. Njihovo istraživanje pokazalo je da je, između ostalog, to rezultat porasta upotrebe pametnih telefona i interneta među tom populacijom. Istraživan je i utjecaj ekrana na djecu predškolske dobi, gdje svi nalazi ukazuju da izloženost djece u najranijim razvojnim fazama (od godinu, godinu i pol) negativno utječe na govorno-jezični razvoj, semantičko procesiranje i inkorporaciju vizualnih podražaja. Također je pokazano da utječe na niz emocionalnih komponentni razvoja kao što su učestali tantrumi i bijes, prevelika frustracija i opozicionalna ponašanja, kao i izražena separacijska anksioznost, općenita ustrašenost i učestale noćne more. Od ponašajnih problema navedena je hiperaktivnost, impulzivnost i teškoće u koncentraciji (Domingues‐Montanari, 2017., Horowitz‐Kraus, I Hutton, 2018., Lissak, 2018.
Kako ne bi sve ostalo samo na stranim istraživanjima, i u Hrvatskoj je provedeno opsežno istraživanje Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba 2016. i 2017. godine. Između ostaloga pokazalo je da 97,2% djece gleda televiziju, a više od trećine djece koristi tablet. 60% ih koristi računalo, četvrtina posjeduje igraću konzolu, 6% predškolske djece ima svoj mobitel, a 4,2% njih ima mobitel prije navršene 4 godine života. 60% predškolaraca provodi dva ili više sata tijekom tjedna pred ekranima, a vikendom njih 72%. Možda i najznačajniji nalaz je da 79% djece do dvije godine koristi male ekrane kao što su tablet i mobitel, 97% ih zna samostalno upaliti neki elektronički uređaj, a 90% samostalno traži i pokreće sadržaje koje gledaju.

Roditelji i dječja izloženost ekranima

Važno je naglasiti i da postoje četiri tipa roditelja s obzirom na regulaciju audiovizualnih sadržaja. Prema Rosengren i Windhal, 1989. postoje restriktivni, nerestriktivni, promotivni i selektivni roditelji. Restriktivni roditelji strogo ograničavaju sadržaje kojima je dijete izloženo, pa takva djeca gledaju manje sadržaja neprimjerenih za djecu, ali i manje obrazovnog programa i sklonija su gledanju televizije kada roditelji nisu prisutni. Nerestriktivni roditelji slabije potiču djecu na gledanje, ali istovremeno ne ograničavaju sadržaje koje dijete gleda. Ova djeca također gledaju manje edukativnih programa, a najviše gledaju zabavne programe i to bez nazočnosti roditelja pa su i više pod rizikom da budu izložena neprimjerenom sadržaju. Promotivni roditelji potiču djecu na gledanje, ali i slabo reguliraju djetetovo gledanje pa njihova djeca najčešće gledaju sadržaje s njima što ostavlja mogućnost da prokomentiraju sadržaj koji se gleda. Selektivni roditelji ohrabruju gledanje, ali i biraju i ograničavaju sadržaje pa djeca gledaju manje zabavnih, a više obrazovnih i informativnih emisija.
Važno je razumjeti da ova istraživanja ne žele reći da djeca ne smiju uopće koristiti nove tehnologije i da ih u potpunosti treba ukloniti iz njihova okruženja. U konačnici, ono je njihova budućnost i poželjno je da su informatički obrazovana. Nedavno smo se suočili sa pojavom online nastave gdje su djeca više nego ikada do sada trebala biti pred ekranima kako bi pratili nastavni proces. Važno je regulirati izloženost ekranima, kao i sadržaj koji dijete gleda, odnosno biti uključen u ovaj proces. Ono što je osobito važno naglasiti je da ako jako maloj djeci ne ponudimo ekrane, oni ih neće niti tražiti. Dijete od dvije godine ne zna i ne razumije što je ekran, pa ako u trenutku njegove frustracije ili dosade ponudimo igračke ili slikovnice umjesto ekrana, ono neće niti imati potrebu za njima.
Digitalni mediji mogu biti vrlo poticajni za dječji razvoj kada se koriste kao podrška tradicionalnim obrazovnim sadržajima. Pod tradicionalnim obrazovnim sadržajima mislimo na povećalo, knjigu, slikovnicu, zemljopisnu kartu i slično. Roditelji i druge odrasle osobe koje su uključene u život djeteta odgovorne su da se digitalni mediji koriste na siguran i primjeren način. Primjerice, za djecu predškolske dobi postoje ICT-AAC aplikacije koje su se pokazale kao dobra podrška djeci pri učenju slova, oblika, količine, glasovne analize i sinteze (Slovarica, Matematički vrtuljak, Glaskalica, Pamtilica i slično). Navedene aplikacije mogu se koristiti kao podrška pri usvajanju boja, oblika, životinja, predčitalačkih i predmatematičkih vještina. Nadalje, kada dijete uči gradivo iz geografije pozitivan način korištenja digitalnih medija jest pronaći određena odredišta diljem svijeta na internetu odnosno na Googleovim kartama, kako bi dijete produbilo svoje zanimanje i razumijevanje određene teme. Postoje i razne kvalitetne dokumentarne emisije koje mogu produbiti znanje iz lektire, povijesti i drugih školskih predmeta.

Donosimo i nekoliko savjeta za roditelje kod korištenja digitalnih medija u djece:
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i Američkoj pedijatrijskoj akademiji, djeca do dvije godine ne bi trebala uopće biti izložena tehnologiji, djeca od 3 do 5 godina moraju imati ograničenja na jedan sat dnevno, a djeca od 6 do 18 godina na dva sata dnevno.
Treba postaviti pravila korištenja digitalnih medija, odnosno, kada, gdje i koliko vremena. Najvažnije je biti dosljedan prilikom provođenja pravila.
Treba postaviti vremensko ograničenje korištenja digitalnih medija. Djetetu će biti lakše prekinuti korištenje digitalnih medija ako mu najavimo 10 minuta prije kraja vremenskog ograničenja te zatim upozorimo 5 minuta prije isteka vremenskog ograničenja. Veća je mogućnost da će dijete burnije reagirati ili pružati otpor ako mu samo na kraju vremenskog ograničenja naglo kažemo da je vrijeme isteklo i ugasimo digitalne medije.
Važno je da se digitalni uređaji ne koriste neposredno prije spavanja te da aktivnosti pred ekranima ne ometaju vrijeme provedeno u tjelesnoj aktivnosti ili igri na otvorenom.
Roditelji bi trebali odrediti zajedničko vrijeme bez korištenja medija, primjerice za vrijeme zajedničkog obroka, za vrijeme vožnje ili za vrijeme obiteljskog druženja i okupljanja.
Roditelji bi trebali biti pratiti sadržaj kojem je dijete izloženo te komentirati i objasniti djetetu određene stvari koje je vidjelo.
Roditelji bi trebali podučavati djecu na koji način i u koje svrhe se koriste digitalni mediji. Mogu usmjeriti djecu da koriste digitalne medije u edukativne svrhe i kao podršku pri učenju.
Roditelji bi trebali učiti djecu odgovornom ponašanju na internetu te učiti djecu tome da se obrate njima ili nekoj drugoj odrasloj osobi kada naiđu na neprimjeren sadržaj ili ako su žrtve nasilja na internetu.
Postoje aplikacije koje roditelji mogu instalirati kao zaštitu od neprimjerenih sadržaja te s vremenskim ograničenjem.
Često se susrećemo s roditeljima kojij navode da ne znaju kako odvojiti djecu od ekrana, ali tu nema posebnog recepta, osim jednostavnog ga maknuti od djeteta. Svako dijete reagirat će na drukčiji način iako kod većine to izaziva frustraciju koja rezultira impulzivnošću i ispadima bjesa. Tada je važno zaštiti dijete da ne ozlijedi sebe ili druge dok ne uspije regulirati svoje ponašanje, ali važno je NIKAKO, NIKAKO ne popustiti!!

PRAKSA

Ekrani – dobar će se dio roditelja složiti da su nužno zlo. Ja ne spadam u tu skupinu. Ja mislim da su samo zlo, pogotovo u ranoj dobi djeteta. Ako dijete ima teškoće u razvoju, u komunikaciji, govoru i jeziku i / ili pažnji, štetnost na razvoj djeteta samo se povećava. Brzina kojom dijete stvori ovisnost o ekranima je fascinantna. Sve drugo postaje nezanimljivo, vrijeme pred ekranima nikad nije dovoljno dugo. Dijete postaje razdražljivo, lošije komunicira, lošije spava, ne razvija motoriku, ne razvija maštu. Drugim riječima, umjesto da napreduje, zapravo nazaduje. Nažalost, naučila sam to iz iskustva.
Kao većina djece, Elena je određeni dio dana provodila pred ekranima, valjda otkad je samostalno počela sjediti. Nismo u tome vidjeli ništa loše. Gledala je BabyTv, to su bili edukativni crtići. Igrala je igrice na mobitelu, bile su edukativne, lakše je učila preko ekrana nego od stvarnih osoba. Gledala je Peppu, to je pozitivan crtić, Peppa ima obitelj, ima prijatelje, od Peppe će naučiti barem neke socijalne vještine. Ništa od svega toga. Ekrani su bili previše zavodljivi, stvarala je ovisnost prema njima nevjerojatnom brzinom. Nikad dosta – samo crtići, igrice, YouTube. Igračke nisu bile zanimljive, mi još manje. Što je više vremena provodila pred ekranima bila je razdražljivija.
U jednom trenutku jednostavno smo joj sve ukinuli. Gotovo. Ne poznajem niti jedno dijete koje bar mali dio dana ne provede na mobitelu ili pred televizorom. Roditelji su me zbunjeno gledali kad bih rekla da Elena ne gleda ništa, ne igra nikakve igrice. Niti kod kuće, niti u autu, niti u tramvaju niti dok čekamo negdje u čekaonici. Jasno mi je zašto djeca provode vrijeme pred ekranima, sa stajališta roditelja. Izuzetno je teško i zahtjevno biti na raspolaganju djetetu cijeli dan, pogotovo kad su u pitanja djeca s kojima sve ide teško, i tako je jednostavno “kupiti” malo mira dok dijete gleda crtić, i meni je itekako odgovaralo. Mogla sam malo predahnuti dok je ona gledala nešto “edukativno”. Kad smo joj ekrane u potpunosti ukinuli postalo joj je dosadno. Morala je početi razvijati maštu da bi se zabavila, povezivati, igrati se. Htjela je da se igramo s njom, nije imala pametnijeg posla.

U nekom trenutku, kad je imala otprilike šest i pol godina, malo sam popustila pa smo postigle dogovor. Jedan do dva crtića dnevno. “Mali Einsteini” su zakon, klasične skladbe koje se provlače kroz svaku epizodu jednostavno je fasciniraju. Crtić je interaktivni, zajedno smo gledale i zajedno odgovarale na pitanja koja nam likovi postavljaju ili sudjelujemo u njihovim aktivnostima. Potreban joj je bio moj poticaj, sama nekako ne bi s “njima” komunicirala, jednostavnije je samo sjediti pred TV-om poput torbe i gledati. Nije bilo drame kad bih ugasila TV, prihvaćala je da je gotovo, uzela bi slikovnicu ili bismo se igrale zajedno. Razumjela je pravila, pridržavala se dogovora. Kad su joj “Einsteini” dosadili prestala ih je tražiti, ja joj nisam nudila alternativne crtiće.
A onda je došla korona i karantena. Opet smo popustili i instalirali smo joj na računalu program za crtanje, bojanje, pisanje, slušanje glazbe, slaganje slagalica. Teško mi je reći da li je to bila dobra ili loša ideja jer ne znam kako bismo izdržali karantenu da Magic desktopa nije bilo. Ovako je imala zanimaciju za jedan dio dana pa smo nekako lakše izdržali dva mjeseca bez ikakvih aktivnosti. S druge strane, nakon nekog vremena ponovno je postala razdražljivija, lošije je komunicirala, opet se počela “zatvarati”. Deinstalirali smo program, preživjeli nekoliko dana drame kojom nas je počastila.
Kad malo razmislim, Elena definitivno nije dijete za ekrane. Nikakve.
LITERATURA:
Domingues‐Montanari, S. (2017). Clinical and psychological effects of excessive screen time on children. Journal of paediatrics and child health, 53(4), 333-338.
Dunckley, V. L. (2014). Gray matters: Too much screen time damages the brain. Psychology Today, 27.
Horowitz‐Kraus, T., & Hutton, J. S. (2018). Brain connectivity in children is increased by the time they spend reading books and decreased by the length of exposure to screen‐based media. Acta paediatrica, 107(4), 685-693.
Lissak, G. (2018). Adverse physiological and psychological effects of screen time on children and adolescents: Literature review and case study. Environmental research, 164, 149-157.
Schoeppe, S., Rebar, A. L., Short, C. E., Alley, S., Van Lippevelde, W., & Vandelanotte, C. (2016). How is adults’ screen time behaviour influencing their views on screen time restrictions for children? A cross-sectional study. BMC Public Health, 16(1), 1-5.
Twenge, J. M., Martin, G. N., & Campbell, W. K. (2018). Decreases in psychological well-being among American adolescents after 2012 and links to screen time during the rise of smartphone technology. Emotion, 18(6), 765.
Twenge, J. M., Martin, G. N., & Campbell, W. K. (2018). Decreases in psychological well-being among American adolescents after 2012 and links to screen time during the rise of smartphone technology. Emotion, 18(6), 765.

Ova web stranica koristi kolačiće

Pristupačnost