21.09.2020 08:06
TEORIJA vs. PRAKSA: Izazovi hiperaktivnog djeteta
Teorija vs. praksa je serija blogova posvećenih roditeljima i djeci s teškoćama u razvoju. Svaku temu obrađujemo sa teorijske stručne strane, te praktične roditeljske.
Autorica teorijskog djela je psihologinja i neurofeedback trenerica Josipa Bosak, a praktičnog majka djevojčice s teškoćama u razvoju i autorica knjige "Njezino veličanstvo Elena" Marina Mađerić.
TEORIJA
“On je živahan”, “Ona je uvijek kao na baterije”, “Ovo dijete nikada nema mira”. Vjerujem da smo svi jako puno puta čuli ove fraze, a mnogi od nas su ih i vrlo često izgovorili. Prirodno je i očekivano da su djeca motorički aktivnija, no važno je prepoznati kada je ta aktivnost pretjerana, odnosno kada odstupa od očekivanja. Tada govorimo o hiperaktivnosti.
Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje definira hiperaktivnost i impulzivnost kao postojanje šest ili više sljedećih obrazaca ponašanja:
Često vrpoljenje na stolcu ili sjedalu, lupkanje rukama ili nogama
Često ustaje sa stolca u situacijama u kojima se očekuje da ostane na mjestu
Često trči ili se penje u situacijama u kojima je to neprimjereno
Često se ne može igrati ili obavljati slobodne aktivnosti u tišini
Često kao da je “u pogonu” ili ga “pokreće motor”
Često pretjerano priča
Često izletava s odgovorim prije nego je dovršeno pitanje
Često ima teškoća s čekanjem reda
Često prekida i ometa druge
Ostali kriteriji su da su ovakva ponašanja prisutna prije 12 godine, da se javljaju u dvije ili više različitih okolnosti, da očigledno ometaju svakodnevno funkcioniranje, te da nisu rezultat drugih duševnih poremećaja.
Izrazit problem hiperaktivnog djeteta je prilagodba na okolinu i ne prihvaćanje okoline. Zbog svojeg nemira, često naglih i burnih reakcija teško uspostavljaju kvalitetne odnose s vršnjacima i odraslima, ali se puno teže snalaze i u strukturiranim okolinama kao što su škola ili vrtić. Djeca vrlo brzo postanu svjesna odbačenosti i izoliranosti koju doživljavaju, pa postaju neprijateljski nastrojena, ulaze u otpor i gotovo uvijek su vrlo niskog samopouzdanja. A kako često prolazi neprepoznato ili se pripisuje krivim faktorima, kao što djetetova ličnost ili odgoj, ovakva stanja postaju trajna i time znatno otežavaju djetetovo funkcioniranje.
Važno je razumjeti da je hiperaktivnom djetetu motorički nemir potreban, kao što mu je potrebna i hrana i san. Naime, mozak hiperaktivnog djeteta najčešće radi u “sporijoj brzini” od djeteta tipičnog razvoja. Odnosno, u moždanoj aktivnosti dominiraju spori moždani valovi koji potiču potrebu za motoričkom aktivnosti, koja služi kao mehanizam održavanja budnosti. Valovi koji dominiraju u budnom stanju jednaki su onima koji se pojavlju kada smo izrazito umorni i pospani, pa i u prvim fazama spavanja. Time što je dijete motorički aktivno doslovno ostaje budno. Upravo iz tog razloga su ova djeca najmirnija kada su pred ekranom. Naime, ekrani su toliko stimulativni da omogućavaju održavanje budnosti, odnosno podražaji toliko okupiraju mozak da ne može zaspati. Ali problem je što u tim trenucima njihov mozak uopće nije aktivan, te ekrani podržavaju opisani obrazac sporih moždanih valova. Zbog toga su ekrani izuzetno štetni i rade suprotan efekt na razvoj mozga hiperaktivnog djeteta, pa se tako može i primjetiti da su nakon izloženosti ekranima oni pojačano motorički aktivni. Neurofeedback je metoda koja se pokazala osobito učinkovitom u smanjenju hiperaktivnosti i poboljšanju pažnje (Američko udruženje perdijatara proglasilo je neurofeedback najboljom metodom u tretmanu ADHD-a), a upravo stoga što u treningu dijete uči ubrzati svoj moždani rad. Kroz treninge se nagrađuju poželjni obrasci moždane aktivnosti, u ovom slučaju brzi moždani valovi, a inhibiraju se spori moždani valovi. Na taj način, učestalim vježbanjem mozak zapamti ove brze obrasce aktivnosti te oni počnu dominirati i potreba za motoričkom aktivnosti se smanjuje.
Od izrazite je važnosti omogućiti djetetu da zadovolji ovu potrebu, ali isto tako i da nauči zadovoljiti ju na primjeren način. To trebaju biti suptilniji obrasci ponašanja osobito za školsku djecu, primjerice vrtenje gumice u nedominantnoj ruci za vrijeme pisanja. Svakako im treba omogućiti pauze u kojima će prošetati ili ih uključiti u aktivnosti za vrijeme sata, u smislu posebnog pomagača učitelja koji dijeli listiće, briše ploču, smoči spužvu i slično.
Za svu djecu, a osobito hiperaktivnu djecu važnu ulogu u regulaciji ponašanja ima rutina. Iako rutina često ima negativnu konotaciju kod roditelja, ona je izrazito korisna i dobra za dječji razvoj. Rutina znači da dijete ima određeno vrijeme za određene aktivnosti. To im daje osjećaj sigurnosti i kontrole, a ovo posljedično razvija odgovorno, samopouzdano i dobro regulirano dijete koje se od malena uči odgovornosti. Iako roditelji često misle da su djeca sretna ako mogu raditi što žele i kada god žele, istina je suprotna. Djeca trebaju granice kako bi se osjećala sigurno, a rutina je dio postavljanja granica. Zahvaljujući rutini, djeca znaju što mogu očekivati (dakle nema nepredvidljivih situacija nad kojima nemaju kontrolu) ali i što se od njih očekuje. Kako dijete odrasta tako je važno i modelirati njihovu rutinu i dodavati nove zadatke, čime dijete postaje samostalno i neovisno, što je izrazito važno i korisno za njihovu budućnost. Rutina ujedno potiče kreativnost i fleksibilnost, primjerice ako dijete ima vrijeme za jelo i vrijeme za igru, ono će nastojati što kvalitetnije iskoristiti vrijeme za igru pa će ujedno i biti kreativnije i fleksibilnije u igri.
Dakle, rutina treba uključivati neke osnovne aktivnosti, kao što je pospremanje kreveta nakon buđenja, doručak, pranje zubi, oblačenje prije polaska u vrtić ili školu. Po dolasku kući postoji vrijeme za igru, vrijeme za jelo, vrijeme za školske zadatke, vrijeme za zajedničko druženje, pospremanje sobe/torbe za sljedeći školski dan, pripremanje za krevet i spavanje. Nije riječ o vojničkom režimu i načinu života, već stalan redoslijed osnovnih dnevnih aktivnosti kojeg se pridržavaju i djeca i roditelji. Uvijek ostaje prostora u danu za nove aktivnosti. Kako bi djeci bilo jednostavnije pridržavati se rutine, važno je to i vizualno potkrijepiti i zabilježiti. Najbolje je da roditelji i djeca zajednički naprave plan aktivnosti bilo na panou, plakatu, satu na kazaljke i postave na vidljivo mjesto kako bi se svi svakoga dana mogli prisjetiti dogovorenog. S djecom koja još ne čitaju valja napraviti slikovne upute kako bi ih lakše razumjeli.
Kada je dijete hiperaktivno važno je pronaći zanimljiva i stimulativna rješenja kao pomoć u učenju prilagodbe ponašanja. Suradnja sa institucijama koje dijete polazi od izuzetne je važnosti i ukoliko dijete ne dobiva podršku koja mu je potrebna obratite se stručnjacima mentalnog zdravlja koji će vas uputiti na njegova i vaša prava i obveze i pomoći vam u nalaženju rješenja problema. Koliko god su djeca posebna, ona se moraju naučiti živjeti u društvu jer su socijalna bića i neprihvaćanje od strane vršnjaka itekako utječe na njihov uspjeh u životu. I dok je teško i dugotrajno mijenjati sustav, pomozite svom djetetu da nauči živjeti u tom sustavu, a da zadrži svu svoju posebnost.
PRAKSA
Dijete koje ne može sjediti, koje se ne može zaigrati, koje stalno nekud juri i ima lošu emocionalnu regulaciju, nekome “sa strane” može se lako učiniti kao dijete koje je neodgojeno i onako malo “divlje”. Nama kojima je to svakodnevica jasno je da je to veliki problem s kojim se nije lako nositi. Kad hiperaktivno dijete nema mogućnost da iz sebe izbaci višak energije, postaje frustrirano, ne može se fokusirati na postavljene zadatke i često frustracije pokazuje na društveno neprihvatljiv način (plakanje, vrištanje, bacanje na pod, udaranje). Cijela priča postaje teža kad dijete nema dovoljno strukture i rutine u danu.
Elena je djevojčica koja treba mnogo fizičke aktivnosti. Kad kažem “mnogo”, onda stvarno mislim MNOGO. Nekoliko sati dnevno, po mogućnosti. Svaki dan. Ona je dijete koje može skakati na trampolinu tri sata bez da povremeno stane i odmori se. Popije malo vode svakih pola sata i to je to. Onda pomislim Ajde, barem će ranije zaspati večeras. Neće. Da bi mogla donekle funkcionirati bez emocionalnih ispada, mora trčati, skakati, hodati, voziti se na romobilu, biciklu, rolama, štogod, samo da se umori. Mora imati i dovoljno obaveza u danu, mora postojati nekakva struktura unutar koje će funkcionirati.
Nedostatak rutine i strukture posebno dolazi do izražaja ljeti. Odnosno, upravo sad. Koliko god se ponekad čini da joj je naporan raspored koji imamo kroz godinu, vrtić i nemali broj terapija, zapravo, kad dođe ljeto i toga nema, vidim da joj “naporan raspored” puno bolje odgovara od previše slobodnog vremena. Mislim da njoj čak nije toliko važna rutina u smislu da se iste aktivnosti ponavljaju kroz tjedan ili dan, važno je da ima obaveze. Da se ujutro probudimo “na alarm”, da nekud idemo, da mora nešto obavljati, da smo negdje drugdje, a ne kod kuće. Po mogućnosti da sve to ponovimo i poslijepodne. Između obaveza još stanemo i u park. Ili u više njih. Četiri, pet. Prije spavanja da još malo potrči po parkingu ispred zgrade. Malo još skače po krevetu u pidžami. Otprilike toliko aktivnosti.
Ljeto je posebno izazovno vrijeme u godini. Nema vrtića, nema terapija (ili ih ima minimalno). Vruće je pa ne možemo puno vremena biti vani, na otvorenom. Dobar dio dana smo u stanu. A to je otprilike recept za katastrofu. Što napraviti da katastrofa bude čim manjih razmjera ? Hm, da vidimo kako može izgledati ljetni dan s hiperaktivnim djetetom:
Korak broj 1 – rano ustajanje. Koliko god privlačna bila pomisao na spavanje dokasna ili izležavanje u krevetu jer ionako nemaš pametnijeg posla, to je loša zamisao. Kasno ustajanje i dan bez obaveza jako su loša kombinacija. Neće zaspati nikad. Doslovno. Nikad.
Korak broj 2 – iskoristi jutro dok temperature ne postanu nepodnošljive i izađi van. Vani se po mogućnosti umori s djetetom do iznemoglosti (meni to, na primjer, nije problem, ljeto me umara samo dok dišem). Ako izađeš iz kuće u 8 sati i vratiš se oko 11 sa umornim djetetom, imaš šanse za malo mira, barem nekoliko sati.
Korak broj 3 – osmisli rutine za dijete. Nekakav raspored. Što se radi u koje doba dana. Uključi dijete u kućanske poslove, one koje može obavljati ovisno o dobi (Elena, na primjer, jedva dočeka da mi pomogne u pospremanju).
Korak broj 4 – osmisli zabavne aktivnosti koje ćeš s djetetom raditi kod kuće. Crtanje, bojanje, društvene igre, plastelin. Štogod. Ako imaš dijete poput Elene, kojem je sve zanimljivo otprilike jedan dan, reći ću ti samo jedno – sretno ti bilo.
Korak broj 5 – popodnevni odmor. Elena po danu ne spava, valjda otkad je imala 3 godine. Niti po ljeti, niti po najvišim temperaturama, niti kad se vratimo kući u 11 premorene. Nastojim da barem sat vremena ležimo na krevetu. To izgleda tako da ja ležim, a ona koristi priliku pa traži po kuhinji gdje je skriven mobitel ili se maže s kakvom kremom ili pere kosu ili pokušava provaliti šifru na računalu. To je dakle popodnevni odmor.
Korak broj 6 – čim malo sunce malo zapadne iza kakvog brda ili zgrade ili malo više kuće, bježi opet van. Uzmi sve rekvizite koje imaš i samo ih redaj jedan za drugim. Nikako, ali ni pod razno, sa sobom ne nosi slatkiše. Niti sladoled. Daj hiperaktivnom djetetu šećer i vraćamo se na korak broj 1 – neće zaspati nikad. Doslovno. Nikad.
Korak broj 7 – nekoliko puta dnevno podsjeti se da ljeto ne traje vječno. Doći će rujan, a s njim i vrtić ili škola, terapije, obaveze. Dotad nemoj pokleknuti i odati se porocima.
